Michael Pakaluk se prisjeća Solženjcinovog govora na Harvardu, kojeg je održao samo pet mjeseci prije izabira Ivana Pavla II. Obojica su osuđivala materijalizam.
Ove godine se obilježava 40. godišnjica poznatog govora Aleksandra Solženjcina na Harvardu pod naslovom “Rascijepljeni svijet”. Pet mjeseci nakon toga, Karol Wojtyła je izabran za papu. Obojica, iz komunističkih zemalja, upozoravali su Zapad. Po čemu se Solženjcinova dijagnoza razlikovala? Je li se vremenom održala?
Navikli smo na ljevičarske govore u maniri stand-up komedije. Ali Solženjcin nije otišao na Harvard da bi zbijao šale. Obećao je ogorčenost. “Istina nam izmiče”, počeo je, “ako se ne koncentriramo s punom pažnjom na nju. Čak i dok nam izmiče, još uvijek lebdi iluzija o njenoj spoznaji i dovodi do mnogih nesporazuma. Također, istina je rijetko ugodna; gotovo je uvijek gorka.”
Slično tome, Solženjcin je odbacio društvenu samopravednost. Horor nacizma i komunizma naučili su ga trezvenim samospoznajama: “Ne postoji ništa što tako pomaže u buđenju sveznanja u nama kao uporne misli o vlastitim prijestupima, pogreškama i greškama”, napisao je u djelu Arhipelag Gulag, “Sjećam se mojih kapetanskim epoleta i marširanja moje bitnice preko Istočne Prusije, spaljene vatrom, a ja kažem: “I jesmo li mi bili išta bolji?”
Što biste rekli da je bio glavni problem Zapada 1978. godine? Za Solženjcina, “najizraženija značajka koju je izvanjski promatrač primijetio na Zapadu u našim danima je pad hrabrosti.” Ali prije nego što pomislite na Jordana Petersona*, uzmite u obzir da on ne predstavlja toliko osobnu muževnost nego snagu volje u javnom životu: “Zapadni svijet je izgubio svoju građansku hrabrost, kako u cjelini, tako i individualno, u svakoj zemlji, svakoj vladi, svakoj političkoj stranci i naravno u Ujedinjenim narodima. Takav pad hrabrosti posebno je vidljiv među vladajućim skupinama i intelektualnoj eliti, što uzrokuje dojam gubitka hrabrosti u cijelom društvu”.
Jasno, Solženjcin ocjenjuje društva koja se temelje na osobinama karaktera koji ih formiraju. On djelotvorno prolazi kroz kardinalne vrline, tvrdeći da su naši uspjesi doveli do moralnog pada. Osuđuje “državu blagostanja” pod kojom, što je zanimljivo, ne misli na habilitaciju uzdržavanu od strane vlasti, već na društvo posvećeno isključivo materijalnom blagostanju: “Moguće je odgajati mlade ljude prema tim idealima, vodeći ih prema fizičkom sjaju, sreći, posjedovanju materijalnih dobara, novcu i slobodnom vremenu, do gotovo neograničene slobode uživanja. “Pa zašto bi takav netko riskirao svoj život za neko više dobro?
Umjerenost također pati, jer se slobode iskorištavaju u potpunosti bez samokontrole. Uživamo u slobodi za zlom, kaže on, no sloboda za dobrim jedva postoji, jer oni koji žele postići dobro spotiču se na svakoj strani. “Destruktivna i neodgovorna sloboda dobila je neograničen prostor. Čini se da društvo praktički nema obranu od ponora ljudske dekadencije, kao što je, na primjer, zloupotreba slobode za moralno nasilje nad mladima, filmovi puni pornografije, kriminala i užasa.”
*Kanadski heroj slobodnog govora u eri politički korektnog jednoumlja
https://www.thecatholicthing.org/2018/05/01/wanted-a-new-height-of-vision/