Ispod je nedavno objavljeni tekst jako dobro utemeljenog i dobro informiranog Katoličkog pisca, koji se već dugo vremena bori sa pitanjem, na koje je konačno dao odgovor:
Ne mislim da je Jorge Mario Bergoglio papa. Do nedavno sam mislio. Više ne mislim.
Michael Davies piše o mogućnosti heretičnog pape u svojoj knjizi “Ja sam s tobom uvijek” (1986., 1997):
O problemu s kojim bi se suočila Crkva kada bi papa koji legitimno vlada postao heretik raspravljalo se u brojnim standardnim referentnim djelima. Rješenje je objavljeno u izdanju Katoličke enciklopedije iz 1913. godine: »Papa bi, ako je notorno kriv za herezu, prestao biti papa, jer prestaje biti član Crkve«.
Davies ističe da je to bilo pretežito mišljenje među teolozima, iako mnogi, ako ne i većina njih sumnjaju da bi Bog ikad dopustio takvo stanje stvari.
Jednako zanimljiva je važna kvalifikacija:
Papa koji je, dok nije kriv za formalno krivovjerje u strogom smislu, dopustio da krivovjerje potkopava Crkvu kroz kompromis, slabost, dvosmislen, pa čak i ozbiljno nesmotren nauk, ostaje papa, ali ga mogu suditi njegovi nasljednici i osuditi kao što je bio slučaj s Honoriusom I.
Također je postojao barem jedan papa koji je bio materijalni heretik – netko tko privremeno prihvaća heretično uvjerenje, a da možda i ne zna ili potpuno ne shvaća da je to tako. Značajno je da se papa iz 14. stoljeća, Ivan XXII., pokajao zbog svojih heretičnih stavova na njegovoj samrti, čime je jamčio da njegova krivovjerja nisu formalna. Davies zaključuje:
Nikada nije postojao slučaj pape koji je bez sumnje bio formalni heretik, a malo je vjerojatno da će ikada postojati.
Sjećam se da mi je taj odlomak bio iznimno ohrabrujući kad sam ga prvi put pročitao prije nekoliko godina. Tada je prvi dio toga bio istinit, a drugi dio činio takvim.
Više nije.
Jorge Bergoglio jasno prihvaća niz heretičkih stavova u različitim kategorijama. Prikazivanje dokaza sadržanih u intervjuima, pismima, propovijedima i na drugim mjestima bi (zauzelo) mnoge stranice. No, najvažniji činjenični dokazi potječu od službenog dokumenta – apostolske pobudnice iz 2016., Amoris Laetitia.
Sada je više nego jasno da Jorge Bergoglio opovrgava nepogrešivi nauk Crkve o neraskidivosti braka i/ili značenju i posljedicama grijeha. Možda najnotorniji dijelovi Amoris Laetitia tvrde da življenje u “drugom braku”, uključujući puni seksualni odnos, nije grešno i/ili da je opiranje grijehu možda nemoguće i/ili da bi Bog sam mogao tražiti od nekog da počini grijeh kao svojevrsni najbolji drugi izbor:
Stoga se više ne može jednostavno reći da svi oni u bilo kojoj “neregularnoj” situaciji žive u stanju smrtnog grijeha i da su lišeni posvećene milosti. Riječ je o nečemu puno bitnijem od pukog nepoznavanja pravila. Subjekt može dobro poznavati pravilo, ali može imati velike poteškoće u razumijevanju “njegovih inherentnih vrijednosti” ili biti u konkretnoj situaciji koja mu ne dopušta drugačije djelovanje i drugačije odlučivanje bez daljnjega grijeha (AL 301).
Ipak, savjest može učiniti više od priznavanja da određena situacija ne odgovara objektivno sveukupnim zahtjevima Evanđelja. Isto tako može iskreno i pošteno priznati ono što za sada predstavlja najvelikodušniji odgovor koji se može dati Bogu i shvatiti s određenom moralnom sigurnošću da je to ono što Bog sam traži usred konkretne složenosti svojih ograničenja, a ipak nije u potpunosti objektivni ideal. (AL 303).
Ove su sekcije vjerojatno zanemarili neki od inicijalnih kritičara Amorisa Laetitia, koji su se radije usredotočili na navodne dvosmislenosti dokumenta. No, u vezi s gore navedenim odlomcima ne postoji ništa nejasno, a oni su sasvim u suprotnosti s Katoličkim naukom, kojeg je nedavno potvrdio, među ostalima i, Ivan Pavao II. Mnogi su uskoro shvatili ovo, uključujući i autore dubie. Doista, davanje Papi prilike razjasniti kako bi odlomci od AL 301 do AL 303 mogli biti u skladu s naukom Crkve bilo je u srcu tog pisma (…)
Jednako je važno, iako dubia nije koristila riječ “krivovjerje”, službeno je upozorila Bergoglia da neki od navoda u Amoris Laetitia nisu u skladu sa “svetim pismom i … tradicijom Crkve”.
Bilo je i drugih službenih pisama dostavljenih Bergogliu (znam za barem tri takva), poslanih ili potpisanih od strane istaknutih akademika i klera, koji su ponovno naglasili i nadovezali se na točke iz dubie. Oni su došli do istog općeg zaključka – da one ključne tvrdnje o braku i grijehu koje su izražene u Amoris Laetitia i drugdje nisu u skladu s Crkvenim učenjem.
Nemojte pogrešno shvatiti moj argument. Ako je Bergoglio formalni heretik, to nije zato što su ga implicitno ocijenili autori dubie ili drugih pisama. Zapravo, to je barem djelomično zato što mu je pružena svaka prilika da pojasni ili se odrekne svojih stavova – nakon što su ga podsjetili na njihovu prirodu – a odlučio je da to ne učini, dok je drugdje potvrdio da su to zapravo stavovi koje čvrsto drži. To može biti dio procesa u kojem puka materijalna hereza postaje formalna.
Jesam li siguran da Bergoglio nije papa? Naravno da ne. I definitivno neću osuditi ljude (koji su većina) koji bi još jednom sve provjerili. Niti ću prestati ići na Misu zato što se za “papu” (imenovan ili ne) moli ili nešto slično. Svi vjerni Katolici pokušavaju riješiti ovu nesretnu stvar, a niti jedan od odgovora nije ugodan. Ali ja zapravo mislim da ovaj odgovor, onaj o kojem sam pokušao raspravljati, gore iznad, ima više smisla od mnogih drugih. I nisam došao do njega lagano.
Kao i uvijek, mogao bih biti u krivu.
Ali ako mislite da sam u krivu, želim da mi kažete zašto.
https://mahoundsparadise.blogspot.hr/2018/03/okay-ill-say-it-i-do-not-anymore.html