Papa Franjo nas je upozorio da želi stvoriti nered u crkvi, a trenutno se čini da uspješno ostvaruje svoje obećanje. U još uvijek svježoj 2017 god. mogli smo vidjeti:
1.Papin bliski savjetnik, vlč. Antonio Spadaro, koji uređuje kvazi službeni list La Civilta Cattolica, brani papino očito odbijanje nepogrešivosti Koncila iz Trenta, o razvodu i ponovnom braku, objašnjavajući da je u teologiji 2+2=5. Nitko zapravo ne zna što to doista znači, ali u tome i jeste bit.
2.Biskupi Malte objavili su niz smjernica za Sv. Pričest temeljenih na dvosmislenom dokumentu pape Franje Amoris Laetitiae, koji se otvoreno razilazi od Katoličkog učenja i prakse zadnjih 2000 god.. Vatikanski odgovor? Smjernice su objavljene, bez ikakve kritike u Vatikanskom L’Osservatore Romano.
3.Vatikanska kongregacija za znanost koju vodi argentinski biskup Marcelo Sanchez Sorondo, pozvala je na konferenciju o bioraznolikosti predavača Paul-a Erlicha, diskreditiranog ekscentrika “prekomjerne populacije” koji favorizira prisilnu kontrolu populacije i abortuse.
4.Kako nam je profesor Michael Pakaluk sa Katoličkog Sveučilišta u Americi otkrio da je papin pisac iz sjene , argentinski nadbiskup Victor Fernandez, počinio plagijat preuzevši gotovo cijele paragrafe iz svojih vlastitih nesuvislih teoloških spekulacija i iskoristio ih za papinu pobudnicu Amoris Laetitia. Neki od najzabrinjavajućih dijelova tog dokumenta koji je papa Franjo proglasio svojim, su izrezani i umetnuti iz članaka gdje Fernandez tvrdi da je apsolutno svako ljudsko biće spašeno. No Fernandez barem (koliko mi znamo) nije stavio niti jedan odlomak iz svoje knjige Heal me with your mouth: The art of kissing (Liječi me sa svojim usnama: Umjetnost ljubljenja) iz 1995 god. .
A još imamo 50- tak tjedana ispred nas!
Uz svu ovu gungulu čini se korisno razmotriti vrlo uske granice unutar kojih je papin autoritet ograničen višegodišnjim Crkvenim učenjem. Inače, dobrodušni ljudi mogli bi doći na ideju da se Katolička Crkva pretvara u jednu od glavnih protestantskih vjeroispovijesti!
RAZGOVOR O PRAVOM KATOLICIZMU SA IMAGINARNIM PROTESTANTOM
P: Koliko se sjećam, vi Rimski Katolici s vremena na vrijeme znali ste prigovarati protestantima zbog moralnog kaosa koji će nastati kada ne bude centralnog autoriteta, znate pouzdane figure za koju ćete biti sigurni da će čuvati Crkveni Nauk kakav je oduvijek bio još od Apostola?
K: Da, neki od nas jesu.
P: Pa kako vam se čini sada?
K: Vrlo smiješno. Doveo bih Benny Hinn – a sada, ali iskreno nemam srca.
P: Da li vas je ponašanje pape Franje nagnalo da preispitate papin autoritet?
K: Apsolutno. To nas je navelo da stanemo i promislimo što nam je točno Crkva obećala, a što nije. Zahvaljujući papi Ivanu Pavlu II i Benediktu XVI mi katolici smo postali dobri i razmaženi. Ova dvojica papa bila su vrlo educirana, visoko inteligentna, izuzetno dobronamjerna i posvećena povijesnim učenjima Crkve. Bilo je lako pretpostaviti da će svaki slijedeći papa morati imati sve te osobine – mada nam je povijest renesanse govorila drugačije. Papa doista ne mora imati niti jednu od ovih osobina i ipak sjediti na Petrovoj stolici. U takvim vremenima samo nas Duh Sveti može zaštititi od našeg pastira.
P: Pošteno od vas. Objasnite mi, bez uplitanja raznih vrsta Katolika, kako vi i dalje možete biti Katolik i odbijati ono što papa kaže i čini u svezi sa ključnim područjima vjere i morala. I kako on navodno može biti u suprotnosti sa prethodnim papama i koncilima?
MOŽE LI KATOLIK ODBITI ONO ŠTO PAPA GOVORI?
K: Dobro. Cijela ideja crkvenog autoriteta koji Katolici i istočni Ortodoxi drže i koju praktično svaki Kršćanin na Zemlji prihvaća od 1517. – je ova: Isus je učio Apostole mnogim stvarima od kojih nisu sve zapisane u dokumentima koji su se desetljećima kasnije pisali, te bili prilagođavani od biskupa u Novom Zavjetu. One istine koje je Crkva učila i koje su propovijedali prvim Kršćanskim zajednicama, a onda sa Crkvenih propovjedaonica, bili su ključni kriteriji koje je Crkva uzela kada je razlučivala koja su Evanđelja autentična i božanski nadahnuta, a koja su nastala iz pobožne fikcije. Da li se Evanđelja poklapaju sa onim što su oni učili od svojih prethodnika, a ovi od Isusa.
Na primjer, da li je moguće čitati Novi Zavjet i biti zbunjen o tome da li je Isus jednak Ocu. Milijuni kršćana (nazvanih Arijanci) shvatili su to krivo. Trebalo je da biskupi Crkve, sakupljeni na koncilu, raščiste takvu herezu. To isto tijelo učenja koje su biskupi prenosili kroz tri stotine godina prije nego se kanon pisma zatvorio, ima ime: Zovemo ga svetim velikim T (tradicijom). To nije tradicija ljudi, nego to znači držati se tradicije koju je Isus učio Apostole. Kombinirajući te istine sa istinama pisma vi imate ono što mi zovemo riznicom vjere, nepromijenjenu i nepotamnjenu od ljudske intervencije, sa jedne generacije na drugu. Zamislite to kao štafetu.
KAKO MOŽEMO PREPOZNATI AUTENTIČNO UČENJE
P: Kako vi prepoznajete autentično učenje Crkve, ili bolje reći, koji su to ljudski grijesi, koje bi zao ili glupi biskup ili papa odlučio da poništi?
K: Crkva ima nastavničko tijelo koje zovemo Magisterij. Njega čine biskupi i papa. U izvanrednim okolnostima, biskupi se okupljaju u ekumenski koncil i izdaju dekret koji razjašnjava sporne točke. To se npr. dogodilo u Nicei kada su biskupi osudili Arijevu herezu, koja je učila da je Isus manji od Oca, a dogodila se ponovno u Trentu kada su biskupi osudili razvod i ponovno vjenčanje. Svaki papa nakon toga vezan je odlukama takvog koncila. Čak i u rijetkim slučajevima, papa će se pozvati na svoj maksimalni autoritet te izdati učenje koje ima istu težinu kao i koncilsko. To se dogodilo najmanje dva, a najviše osam puta u povijesti. To su jedini izleti Crkvenog autoriteta koje nazivamo nepogrješivim. Mi ih zovemo izvanrednim Magisterijem.
P: Kakav je redovni Magisterij.
K: On se odnosi na izjave biskupa i papa koje se jednostavno ponavljaju, možda drugačije formulirane, o onome što je crkva oduvijek učila, od doba Apostola o određenoj temi. Ove ponavljajuće izjave prethodnih crkvenih učenja ne zagovaraju nepogrešivi autoritet, nego se katolici trebaju prikloniti njima, pod pretpostavkom da biskupi i pape vjerojatno znaju o tradiciji više nego puk.
P: Što se dogodi kada papa kaže nešto što nije utemeljeno na tradiciji, nego je njegova osobna ideja ili interpretacija?
K: Onda to nije dio Magisterija i mi se ne moramo tome prikloniti.
P: Što kada crkva kaže nešto u jednom stoljeću, a sasvim drugo kasnije? Na primjer, nakon što je Konstantin proglasio Kršćanstvo službenom religijom Rima, biskupi su iznenadno željeli uključiti državu u održavanje religije ljudi. Ali na Drugom Vatikanskom Koncilu, crkva je odbila tu ideju i vratila se svojem starom pozivu za ljudske slobode.
K: To nije datiralo od Apostola, primijetit ćete, tako da to nije nikad bio dio ostavštine vjere. Ali sama činjenica da je Crkva zauzela dva suprotna stava u različitim vremenima, znači da to nikad nije bio dio uobičajenog Magisterijuma. Ista stvar je istinita o posuđivanju novca sa kamatama i ropstvu, za koje je crkveno vodstvo izrazilo suprotstavljena mišljenja. Većina političkih i ekonomskih pitanja, osim na najvišem nivou općenitog principa, ne može se riješiti pozivajući se na Magisterij. Tako da ne možete spojiti zajedno Katoličku ideologiju koja je temeljena na onome što je papa rekao kroz stoljeća. To jednostavno ne drži vodu. Drugačije je za dogmu i nauku.
P: Sada je pitanje o razvodu i ponovnom braku uređeno, nepogrešivo kako vi kažete, preko izvanredne sinode. Tako, ako papa kaže: “Da, ja učim nešto novo o razvodu, ponovnom braku i Pričesti”, vi ne biste bili dužni popustiti tome?
K: Ne, mi imamo dužnost vikati i odbiti to, kao laici koji su odbili Arijevu herezu, čak i kada su papu smekšali pod pritiskom cara.
P: Znači to ne bi bio dio Magisterijuma?
K: Ne, nikako, jer ne ponavlja prethodna učenja, nego je u suprotnosti s njima. Isus je mogao doći i reći: “Mojsije vas je učio npr. X, ali Ja vam kažem npr. Y. Znate zašto je On mogao to reći? Zato što je On BOG! To nije moć koju ima jedan papa ili bilo koji papa. Reći da oni to imaju bilo bi doista idolopoklonstvo, tretirati pape kao da su bogovi.
P: Ali zar vatikanski dužnosnici i biskupi ne tvrde da je novo učenje pape Franje, Amoris Laetitia, dio Magisterijuma?
K: Da. Oni pogrešno prezentiraju istinu – kao što je biskup Sorondo učinio tvrdeći da je mišljenje pape Franje o znanstvenim detaljima klimatskih promjena Magisterijalno učenje.
P: Što ako papa Franjo odluči dati nepogrešivu izjavu, inzistirajući da interpretacija biskupa Malte o razvodu, braku i pričesti jesu autentična Katolička učenja?
K: U takvoj situaciji, mi vjerujemo da će Duh Sveti intervenirati. Kao Katolici, mi vjerujemo da će Bog staviti veto na takvu izjavu.
P: Kako će On to učiniti?
K: Pogledajte npr. na Sveto Pismo. Noina poplava, uništenje Sodome i Gomore, sudbina Onana. Nije na meni da predviđam što znači On će odlučiti. Ali ako su Katoličke izjave točne niti jedan papa neće živjeti dovoljno dugo da potpiše takav dokument.
P: I to je sve što papina nepogrešivost znači? Pokušaj učiti herezu ex katedra i dobit ćeš srčani udar?
K: U biti da. Papa nije prorok, niti drugi Isus, niti Vrhovni Sud, da nanovo piše ustav. On je zapravo kao poštar koji treba prenijeti paket dalje. Nije ovlašten otvoriti ga, preturati po sadržaju i zamijeniti ga s nečim “boljim”.