Vatikan je obmanut kako bi prihvatio islamistički program kao vlastiti

Obzirom na to koliko moderni crkvenjaci stavljaju naglaska na povjerenje, valja istaknuti da Biblija nema puno toga reći o povjerenju prema drugim [ljudima].

Naravno, Biblija nam govori da vjerujemo u Boga, ali nema takve zapovijedi za povjerenje prema našim bližnjima. Od šest referenci o “povjerenju” (…), pet se tiče povjerenja prema Bogu, a šesta nam govori da “ne stavljamo naše povjerenje u prinčeve”.

Isto tako, iako nam je rečeno da “volimo bližnjega kao samoga sebe”, nije rečeno da “vjerujemo bližnjemu kao samome sebi.” Većina nas zna da se ne možemo uvijek pouzdati u nas same. Zbog toga trebamo biti oprezni kada dajemo previše povjerenja drugima – osobito onima koje ne poznajemo dobro. Razlog zbog kojeg moramo biti oprezan u tome da se vjerujemo sebi i drugima jest izvorni grijeh, čovjekova naslijeđena sklonost odabira zla nad dobrim. Kao što je često istaknuto, izvorni grijeh je najlakše provjerljiv kršćanski nauk. Samo pročitajte povijesne knjige ili pogledajte večernji dnevnik.

Prema suvremenim terapeutskim standardima, sam Krist izgleda da nema dovoljno pouzdanja u ljude. Unatoč svojoj velikoj ljubavi prema čovječanstvu, nije imao iluzije o paloj ljudskoj prirodi. Heroda je zvao »ta lisica«, pismoznance i farizeje je zvao »leglo gujinje«, i znao je da će ga Petar izdati.

Za usporedbu, današnje crkvene vlasti izgledaju vrlo naivno. Čini se da njihovo ružičasto gledanje na ljudsku prirodu nije toliko [utemeljeno] na Bibliji koliko na Jean Jacquesu Rousseau – Rousseau i drugim zagovornicima prirodne dobrote kao što su psiholozi Abraham Maslow i Carl Rogers.

Kako inače objasniti spremnost crkvenih vođa da daju svoje povjerenje raznolikim pokvarenim diktatorima, apokaliptičkim ajatolasima, pretendentima na mjesto kalifa i opresivnim komunističkim režimima?

U članku “O vijesti da je Vatikan kapitulirao pred Pekingom”, George Weigel raspravlja o vjerojatnosti da će Crkva odobriti zahtjev da se komunističkoj vladi pridoda uloga imenovanja katoličkih biskupa. Weigel kaže da bi “razboritost i oprez trebali postojati u vatikanskim pregovorima s totalitaristima koji vladaju u Pekingu”, ali razboritost se ne smatra visokim prioritetom vatikanskih dužnosnika. Umjesto toga, čini se da Vatikan vjeruje u moć dijaloga i dobru volju kineske vlade.

No, kako ističe Weigel, Crkva ima dobar razlog da ne vjeruje totalitarnim režimima. Navodi brojne crkvene sporazume s komunističkim vladama koji nisu donijeli dobrobit Crkvi.

Pored komunističke Kine, također se čini da Vatikan daje dobar dio neopravdanog povjerenja različitim totalitarnim islamskim režimima. Vatikan je podržao varljivu i vrlo problematičnu iransku akciju i zanemario je pritisak na nedavne prosvjede diljem Irana. Kršćanska egzistencija nesigurna je u Iranu, a žena može biti zatvorena samo zato što nije nosila hidžab, ali, prema članku u Cruxu, “posljednji mjeseci donijeli su jasne znakove usklađivanja između Rima i Teherana u velikim i malim pitanjima”.

Vatikan je također u dobrim odnosima s turskim predsjednikom Recepom Erdoganom unatoč sve većem diktatorskom ponašanju Erdogana. Pri nedavnom posjetu Erdogana Vatikanu, papa Franjo mu je dao medalju “anđela mira”, dok je vani, stotine prosvjednika prosvjedovalo zbog napada Turske na kurdske snage u Siriji. U srpnju 2016. godine, nakon neuspjelog pokušaja okupacije u Turskoj, Erdogan je pokrenuo brutalnu reakciju u kojoj je bilo uhićeno više od 50.000 ljudi. Kritičari optužuju da je Erdogan sam proizveo državni udar kako bi pružio izgovor za čišćenje vlade i medija od političkih protivnika.

Osim toga, Erdogan, koji je sanjao o vraćanju Osmanskog Carstva, upravo je završio ponovnu islamizaciju Turske i on je jedan od ključnih igrača u sadašnjoj islamizaciji Europe. Ipak, tijekom njihovog “srdačnog” sastanka, dvojica čelnika postigla su nekoliko sporazuma, uključujući i opoziciju premještanju američkog veleposlanstva u Jeruzalem i potrebu borbe protiv “islamofobije” na Zapadu.

Erdogan je zatražio od pape Franje da pomogne voditi zajednički međunarodni napor u borbi protiv islamofobije, ali ustvari nije niti trebao jer je Franjo već sada jedan od glavnih branitelja islama protiv njegovih kritičara. Ahmed al-Tayeb, veliki imam al-Azhara, na srpanjskom sastanku u Egiptu zahvalio je papi na njegovoj “obrani islama protiv optužbi za nasilje i terorizam”.

Vatikansko stajalište prema islamu također se može vidjeti u promicanju muslimanske migracije u Europu i oštru kritiku kršćana koji ne uspijevaju to dovoljno pozdraviti. S obzirom na to da masovna muslimanska migracija već dovodi do neviđene razine kriminala, kaosa i terorizma, čini se da je kontinuirano poticanje Vatikanu zahtijevalo neuobičajen stupanj povjerenja.

Počinje izgledati kao da su zapadni biskupi, zajedno s rimskim biskupom, zavedeni da djeluju kao apologeti, i oni koji omogućuju [širenje] islama. U njihovoj anksioznosti da im izađu u susret, oni su njihov islamistički program prihvatili kao svoj vlastiti.

Pravo su nas savjetovali da se uzdamo u Boga, no loše su nas savjetovali da dajemo povjerenje ljudima i vladama koje ga nisu zavrijedile. Također loše su nas savjetovali da se pouzdajemo u one kršćanske vođe koji izgleda vjeruju da je povjerenje jedna od sedam vrlina.

Povjerenje nije jedna od kreposti, ali razboritost je. A ako crkvene vođe ne razviju duh razboritosti u svom pristupu totalitarnim vladama i totalitarnim ideologijama, riskiraju da iznevjere povjerenja vjernika.

Nemojte davati svoje povjerenje lakovjernim dušama.

https://www.lifesitenews.com/opinion/trusting-souls-in-church-vatican-have-been-duped-into-making-islamist-agend

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *