RIM, 21. ožujka 2018. – Majka devetogodišnjeg dječaka koji pati od ozbiljne onesposobljenosti zbog mitohondrijske bolesti poslala je Vatikanskom predsjedniku Akademije za život “filialnu korekciju” nakon njegovih nedavnih izjava o slučaju Alfiea Evansa.
Također je rekla da ako su nedavne izjave o Alfieju Evansu nadbiskupa Vicenza Paglia točne, on “ne može i ne bi trebao” ostati voditelj Papinske akademije za život.
Uzimajući maniru “dubia” kardinala, talijanska majka je rekla da je “s poštovanjem” pisala nadbiskupu Pagliji o nedavnom intervjuu talijanskoj agenciji Tempi, no kako nije dobila odgovor, odlučila je podijeliti svoje razmišljanje kao majka.
Kao što je LifeSiteNews objavio 12. ožujka, u intervjuu 9. ožujka s Tempiom, nadbiskup Paglia se složio s britanskim sudom koji je naredio da se 22 mjesečnom Alfieju Evansu odbije životna potpora protiv volje njegovih roditelja.
Sudac Anthony Hayden je u svojoj odluci rekao da “daljnja ventilacijska podrška više nije u Alfiejevu najboljem interesu”, iako su liječnici iz Vatikanske bolnice Bambino Gesú, nakon što su pregledali slučaj, ponudili da uzmu Alfieja i pružaju mu punu palijativnu skrb, uključujući ventilaciju.
LifeSiteNews se obratio tajniku nadbiskupa Paglia s nekoliko pitanja prije objavljivanja našeg izvješća 12. ožujka, ali nismo dobili odgovor.
Slučajno je 13. ožujka ovaj dopisnik naletio na nadbiskupa Pagliu u zračnoj luci Fiumicino u Rimu i pitao ga o ovom intervjuu o Alfieu Evansu. Ali nadbiskup je šutio i otišao, signalizirajući svome tajniku da se “pobrine o tome”.
Tajnik je rekao da će korespondirati e-mailom, ali kada je upitan hoće li nadbiskup Paglia dalje komentirati slučaj, napisao je da nadbiskup nema ništa više za dodati.
Premda nadbiskup Paglia možda nema ništa više za dodati, ovdje ispod objavljujemo (skraćeno) razmišljanja ove majke.
***
Ja sam majka, Emanuelea Campostrinia, 9 godišnjeg dječaka koji pati od teške invalidnosti zbog mitohondrijske bolesti i mitohondrijske iscrpljenosti DNA. Nedavno sam, duboko povrijeđena i ljuta, pisala nadbiskupu Vincenzu Pagliji, predsjedniku Papinske akademije za život, nakon njegove izjave o slučaju Alfiea Evansa u intervjuu objavljenom 9. ožujka na talijanskoj web stranici Tempi.
S poštovanjem sam pisala i s namjerom da se ponudi filialna korekcija, jer mislim da svaki vjernik želi da Crkva bude ljepša i svetijima i da kršćanin voli bratsku ispravku jer mu je cilj ugoditi Bogu i zadobiti Nebo. Još nisam dobila odgovor, pa sam pomislila da ću podijeliti svoje razmišljanje, koje je u početku s pravom bila upućeno samo nadbiskupu Pagliji.
Ako je ono što piše u intervjuu s Tempi stvarno istinito, mislim da monsinjor Paglia ne može i ne bi trebao biti čelnik Papinske akademije za život.
“Drama roditelja” koja imaju bolesno dijete je apsolutno neusporediva s tragedijom toga, što ga ne mogu obraniti od horde zlih ljudi koji pokušavaju uzeti njegov život. Teško je slušati takve neznalačke i arogantne riječi. Činjenica da nema dijagnoze niti terapije za bolest, te da je ljudskim govorom “neizlječivo”, ne opravdava ubojstvo nikoga. Doista, to je jedina riječ koju treba koristiti, jer poštuje istinu onoga što se događa: Alfie nije cerebralno mrtav.
Za Alfiea nema dijagnoze ili liječenja. Stoga, ne provodi nikakvu posebnu terapiju za nepoznatu patologiju, pa nema “prekomjerne terapije”. On ne provodi nikakvu aktivnu terapiju. Nitko ne zna “koju” terapiju predložiti jer ne znaju kakvu bolest ima. Zapravo, u Alfievom slučaju nema “nerazmjernih sredstava”, jer mehanička ventilacija i prehrana nasogastrijskom cijevi potpuno su normalni za mnoge ljude koji žive u bolnici ili čak kod kuće (uključujući i mojega sina!). Zapravo, roditelji ne traže nikakvu posebnu ili eksperimentalnu terapiju. Jednostavno žele dopustiti da im sin živi i umre kad ga Bog pozove.
Je li moguće da nadbiskup Paglia ne poznaje dokumente koje navodi? Ili ih citira u lošoj vjeri? Je li moguće da je on tako preuzet, da bi ostao na stolici vlastite moći?
Paglia govori o roditeljima, ali to je tako teško, bez ikakvog iskustva, da stvarno razumijemo roditeljsku “dramu” i njihovu “emocionalnu angažiranost”. Mi kao roditelji i kao katolički roditelji nikada nismo trpjeli nikakvu bol jer je naše dijete bolesno, volimo Boga i vjerujemo u Njega. Naš je sin dar od Gospodina, on je lijep dar. Nikada nam nije trebala nikakva psihološka podrška. To je laž od đavla da netko vjeruje, da ako roditelji imaju bolesno dijete od rođenja, da su oni tužni. Roditelji su zabrinuti i počinju veliku bitku za život!
Očigledno smo se također borili s neumjesnim, nedostojnim, neupućenim i povremeno (vrlo rijetkim) stvarno zlim ljudima. Ovo je naša bitka i naš križ.
U ovakvim situacijama svatko ima odgovornost, čak i one koji šute u strahu od posljedica: nitko neće sačuvati život, ako ga ne želi izgubiti zbog Božje Ljubavi. Ali kako je velika odgovornost pastira! Da imamo vukove prikrivene kao janjce ili kao zbunjene pastire, koji čak i zamjeraju i gotovo uvjerljivim riječima sumnjaju u Katolički nauk, koji je jasan i nepromjenjiv, za nas roditelje je osjećaj kao da nas je izdao Juda. Završavam sa riječima Gospodina Isusa: “Onomu, naprotiv, tko bi sablaznio jednoga od ovih najmanjih što vjeruju u mene bilo bi bolje da mu se o vrat objesi mlinski kamen pa da potone u dubinu morsku.” Matej 18,6.