Važno je da to nismo mi

Dok Franjo potiče kaos i potkopava Crkvu, tri neo-katoličke figure bore se oko toga je li jedan od njih postao “radikalni katolički reakcionar” jer je prepoznao da Franjo sije kaos i potkopava Crkvu. Kad bi to samo bila šala …

Netko nas je upozorio na online debatu između Karla Keatinga i Davea Armstronga vezano za novu knjigu Philipa Lawlera „Izgubljeni pastir: Kako papa Franjo obmanjuje svoje stado“. Pri tome Lawler, istaknuti glasnogovornik katoličkih “konzervativaca” ili neo-katolika *nasuprot tradicionalista**, izlaže razloge za njegov “neradi” zaključak da je Franjo “radikal [koji] vodi Crkvu daleko od drevnih izvora vjere” i “sudjeluje u namjernom naporu da promijeni ono što Crkva naučava”.

Ono što Keating i Armstrong misle o Lawlerovoj djelu je nešto što je već dugo bilo očito tradicionalistima, te samo po sebi nije zanimljivo. Vrijedno je napomenuti, međutim, samo kao svojevrsno sociološko promatranje naše uznemirene crkvene zajednice – da ovdje imamo dvojicu “konzervativnih” katolika koji se svađaju oko pristupa knjizi koja u suštini odražava tradicionalistički pogled na ono što Lawler zove “ovo katastrofalno papinstvo.”

Za Armstronga to je pitanje zadržavanja neo-katoličke polemike “radikalnih tradicionalista” kao predmeta straha i mržnje, premda se Lawler, izrazito ne-tradicionalistički komentator, s njima slaže oko Franje. Za Keatinga je pitanje kako se Lawler može braniti, a da ne prizna da su tradicionalisti koji su mu godinama prethodili u donošenju istoga zaključka bili u pravu od samog početka. I oboje se slažu s istom implicitnom pretpostavkom: nikako se ne može priznati tradicionalistička procjena Franje, još manje priznati kao predviđanje, jer bi to značilo da su neo-katolički komentatori griješili i bili potpuno nepouzdani u predviđanju. Griješili ne samo o Franji, već i o cjelokupnom tijeku krize u Crkvi nakon Vatikana II. čije korijene u neviđenim i očigledno destruktivnim crkvenim novitetima oni odbijaju priznati, budući da su neo-katolici. Dok je Franjo vlastitim novotarijama učinio takvo odbijanje neodrživim, neo-katolička polemika ipak isključuje bilo kakvo priznanje da su tradicionalisti bili u pravu u vezi s njim.

Kao što jedan od naših dopisnika zamjećuje: prepirka između Keatinga i Armstronga, koji su prijatelji, stoga je stvarno oko toga kako nastaviti diskreditirati tradicionalističku poziciju sada kada je Lawler, ne-tradicionalist, bio potaknut prihvatiti njihovu točnu dijagnozu ovog pontifikata. Međusobni odnos dvaju učesnika u raspravi, u konačnici, koje je sam Lawler potaknuo, u sažetom pregledu komentara, zapravo je prilično zabavan.

U njegovom pristupu Lawlerovoj knjizi, Armstrong podsjeća da je točno 3. kolovoza 2013. godine skovao pojam “radikalni katolički reakcionar” kako bi zamijenio svoj raniji epitet “radikalni tradicionalist” (“radtrad”), te je zatim revidirao brojne spise u skladu s tim – kao da je to nekome bitno – da odražava novi epitet, koji on definira kako slijedi:

Definiram “radikalne katoličke reakcionare” kao rigoroznu, razdornu skupinu koja je potpuno odvojena od glavnine “tradicionalista” koja kontinuirano, glasno i zajedljivo (kao osnovno obilježje ili definirajuća osobina) napada i pokopava pape, Vatikan II., Novu Misu i ekumenizam (“veliku četvorku”): idu toliko daleko koliko mogu ići bez da tehnički prijeđu kanonsku liniju raskola. Zapravo, oni postaju vlastiti pape: provodeći privatne sudove na neukusan način, baš kao i (vrlo ironično) katolički liberali, i kako su Luther i Calvin činili kada su se pobunili protiv Crkve. Oni ne mogu živjeti i pustiti druge da žive. Oni moraju zauzeti sarkastičnu “nadmoćno-podređenu” orijentaciju.

Čitatelj će primijetiti da je “definicija” Armstronga samo niz vrijeđanja i daljnji neodređeni pojmovi koji čine ništa drugo nego karikaturu od tradicionalističkog pogleda na našu crkvenu situaciju bez presedana. Posljedični oblak pejorativa dopušta Armstrongu da ponovno prokrijumčari u svoju retoriku upravo osudu “glavnine tradicionalista”, što tvrdi da izbjegava, što se vidi po njegovu uključivanju u kategoriju “radikalnog katoličkog reakcionara” gotovo čitav svijet tradicionalističkih, pa čak i kvazi – tradicionalističkih komentatora, uključujući i “The Remnant“, „1 Peter 5“, „Lifesite News“, „Rorate Caeli“, i potpisnike Sinovske korekcije među kojima dominiraju reakcionari,” posljednji je onaj skup katolika koji su, poput Lawlera, javno prosvjedovali [protiv] kaosa kojeg je Franjo izazvao [s] Amoris Laetitia, dokumentom kojeg sam Lawler naziva “subverzivnim”.

Naoružan novom definicijom iste stare mete, Armstrong je pronašao spasonosnu taktiku kojom je opisao Lawlerovu knjigu kao “radikalni reakcionarno-katolički” trakt, dok je oslobodio Lawlera osobnog delikata radikalne katoličke reakcije. On nadalje obavještava Keatingu: “Phila (Lawlera) nisam klasificirao kao reaktivnog iako vidim zašto bi to netko mislio. Samo sam napomenuo da u onome što sam dosad vidio u njegovoj knjizi, on razmišlja kao [reakcionar] u nekim ključnim i karakterističnim pogledima. “Prema Armstrongu, dok Lawler cvili poput radikalnog katoličkog reakcionara, on “nije sada reakcionar, ali on to još može postati. A ako završi tamo, prepoznao sam to i upozorio ljude … “

Keating je, s druge strane, prosvjedovao da “Lawler nije uopće reakcionaran (iako je, doduše, “reagirao” na neke papinske akcije), a ne mogu se sjetiti niti jednog tradicionalističkog katolika koji bi ga čak nazvao tradicionalističkim. “Dakle, Lawler nije ni reakcionar ni tradicionalist. Ovo mora biti jasno, kako se Lawlerov respektabilni kredibilitet ne bi pokvario. Mjesto toga, Keating nastavlja: “on je čovjek konzervativnog temperamenta, spor na izvlačenju zaključaka, želi dati vjernicima korist od sumnje. On je više Russell Kirk nego Michael Voris. “

Ovdje Keating otkriva više nego što namjerava, jer bi “katolik Russell Kirk-tipa” bio upravo takav moderni konzervativac – tj. umjereni post-prosvjetiteljski liberal – kakvog predlaže crkveni ekvivalent “neo-katolika”. Baš kao što je Kirk prihvatio su fatalna načela političke modernosti, dok se zalagao za njihovu usklađenost s tradicionalnim vrijednostima putem “konzervativne” primjene, tako neo-katolik prihvaća službeno odobrenje noviteta u posljednjih pedeset godina, unatoč očitoj nespojivosti s tradicionalnim učenjima koje bi branio. (Vidi definiciju u nastavku.) Međutim, Franjo je onemogućio takav pristup. To je razlog Lawlerovoj knjizi i nastalim sociološkim smetnjama koje je prouzročila u neo-katoličkoj skupini kakve nisu postojale čak ni prije Vatikana II.

Ali, samo trenutak: Voris apsolutno odbija kritizirati Franju, bez obzira koliko se dokaza akumulirao protiv njega. Dakle, što to čini Lawler u usporedbi s Vorisom, s obzirom da je Lawler zaključio da je Franjo radikal “koji vodi Crkvu daleko od drevnih izvora vjere” u “namjernom naporu da promijeni ono što Crkva poučava”? Čini se da će se Voris pridružiti Armstrongu i optužiti Lawlera kao nekoga tko barem govori kao radikalni katolički reakcionar. Ostavit ću Keatingu da razjasni vlastitu zbrku u tom smislu.

Armstrong je odgovorio da Lawler “možda ide putem ka reakcionarnom katolicizmu” i “počinje raspravljati i razmišljati sve više i više poput njih”. Ali Keating uvjerava Armstronga da nema takve užasne perspektive: “Ne, Dave, ono što Steve Skojec može misliti nam ništa ne govori. Ako bi nešto govorio o nekom drugom pitanju, mogao bi te pohvaliti i tvrditi da ćeš se uskoro pridružiti njegovoj maloj vojsci. Ali ti ne bi učinio takvo što. Da Skojec ili netko drugi hvali Lawlera ne govori ništa o Lawleru, osim što je pisao o temi za koju je zainteresiran Skojec. Pokušavaš previše toga izvući iz situacije …. Što se tiče Lawlerovog spuštanja niz sklisku padinu (i bez kočnica), netko bi mogao uzeti tvoju logiku i reći o nekom dobro poznatom teološkom liberalu koji je nedavno prihvatio nekoliko pravovjernih stavova: “od jednog ekstrema do drugoga – završit će tradicionalistički! ‘”

Prijevod: ne brinite. Nema šanse da naš čovjek Phil postane jedan od njih. On je Russell Kirk s papinskom kritikom, koji uzme dovoljno vremena prije nego što proglasi Franju opasnim radikalom koji pokušava promijeniti crkveni nauk, da je Amoris Laetitia subverzivni dokument i da je njegovo papinstvo katastrofalno. Za razliku od onih radikalnih katoličkih reakcionara – što Lawler zasigurno nije – koji su rekli istu stvar puno prerano. Velika razlika, vidite.

Napokon, Lawler je osobno ušao u sukob kako bi uvjerio Armstronga da nije postao radikalni katolički reakcionar: “Ako mi daš svoj email, mogu ti poslati kopije dokaza, a ti možeš procijeniti cijelu knjigu. Ne sumnjam da ćeš i dalje imati problema s tim, ali nadam se da nećeš zaključiti da sam postao reakcionar.” Nipošto nemojte misliti da bi bilo koji katolik radikalno reagirao protiv radikalnog Pape koji nastoji promijeniti crkveni nauk! Katolici uvijek moraju ostati inertni pred radikalnim napadima na Vjeru, pogotovo kada je radikal Papa. Lawler tako žurno daje uvjeravanja o svojoj neprekidnoj inertnosti, unatoč njegovoj knjizi.

Dakle, Armstrong, Keating i Lawler su se svi u biti dogovorili: nikada se ne smije dopustiti da postanete radikalni reakcionarni katolik, čak i kad bi ono što oni nečisti u „The Remant-u“ i drugdje govore bilo savršeno istinito. Neo-katolička pripovijest o pasivnom prihvaćanju režima novotarija nakon Vatikana II. kroz superiornu vjernost Crkvi ostala je netaknuta, čak i ako je Lawler poremetio status quo, primjećujući da je Franjo otišao predaleko na putu do službeno odobrene katastrofe koju su slijedili desetljećima bez prosvjeda. Unatoč ovom poremećaju protokola, Lawler još uvijek nije jedan od njih. Nije se udaljio ulaskom u nedodirljivu kastu. I nije li to ono što je važnije od svega?

To je duboka sociološka bolest ljudskog elementa Crkve usred najgore krize u njezinoj dugoj povijesti.

https://remnantnewspaper.com/web/index.php/fetzen-fliegen/item/3637-the-importance-of-not-being-us

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *