Vijeće Europe savjetovalo je da zbog poštivanja ljudskih prava, ljudi ne smiju biti prisiljeni na cjepivo protiv COVID-a i da ne bi trebalo biti posljedica za one koji ga odbiju.
Vijeće Europe osnovano je nakon Drugog svjetskog rata 1949. godine, a sada broji 47 zemalja, sa SAD-om, Kanadom i Svetom Stolicom na popisu država promatrača. Njegova je svrha „promicanje demokracije i zaštita ljudskih prava i vladavine prava u Europi“, a odvojeno je od Europske Unije.
Vijeće nadgleda Europski sud za ljudska prava (ECHR), a iako Vijeće ne može donijeti svoje obvezujuće zakone, njegovi različiti članovi moraju poštivati “prava i slobode utvrđene ugovorima tijela”. Parlamentarnu skupštinu Vijeća Europe (PACE) čine članovi nacionalnih parlamenata država članica.
U rujnu 2020. PACE je pokrenuo prijedlog za ispitivanje u vezi s pitanjem cijepljenja protiv COVID-19, a posebno s “etičkim, pravnim i praktičnim razmatranjima”. Nakon parlamentarne rasprave u skupštini, rezolucija je donesena prošlog tjedna, većinom od 115 – 2, uz 13 suzdržanih.
Rezolucija je savjetovala vlade, „države članice i Europsku uniju“, da potiču ljude na cijepljenje što je više moguće, ipak vrlo je jasno istaknula da obvezna cjepiva nisu dopuštena, unatoč nastojanju da se osigura „što veći broj procjepljenih“.
Dio rezolucije Vijeća Europe – 7.3.1 – glasi:
“osigurati da građani budu obaviješteni da cijepljenje NIJE obavezno i da nitko ne vrši politički, socijalni ili drugi pritisak da se ljudi cijepe ako to sami ne žele učiniti.”
Nadalje, rezolucija kaže da se moraju zaštititi oni koji nemaju cjepivo, kako ne bi bili kažnjeni zbog toga što nisu primili cjepivo:
„osigurati da nitko ne bude diskriminiran što nije cijepljen, bilo zbog mogućih zdravstvenih rizika ili odbijanja cijepljenja.”
U dokumentu se također dodaje da trebaju biti pružene potpune i ispravne informacije koje će potencijalne korisnike informirati o svim mogućim nuspojavama cjepiva. U njemu se navodi da vlade moraju “distribuirati transparentne informacije o sigurnosti i mogućim nuspojavama cjepiva, radeći i regulirajući platforme društvenih medija kako bi spriječile širenje dezinformacija.”
Uz pitanje obveznih cjepiva, rezolucija se bavi i pitanjem potvrda o cjepivima, koje su neki političari predložili da služe kao putovnice koje bi ograničile kretanje onih koji nisu cijepljeni.
Vijeće ističe da se takve potvrde mogu koristiti isključivo u „ svrhu praćenja učinkovitosti cjepiva, potencijalnih nuspojava i štetnih događaja“.
Zapravo, gornji je odlomak dodan posebno kao rezultat izmjene i dopune izvornika, nacrta rezolucije, a objašnjenje novo umetnute klauzule bilo je jasno i čvrsto protiv takvih putovnica cjepiva.
„Potvrde o cijepljenju ne smiju se koristiti kao „ cjepiva putovnice“ (na granicama, u zrakoplovnom prijevozu ili za pristup uslugama).
Takva uporaba bila bi ne znanstvena, zbog nedostatka podataka o učinkovitosti cjepiva u smanjenju prijenosa, duljini stečenog imuniteta, kao i postotku “neuspjeha” u stvaranju imuniteta zbog novih varijanti, virusnog opterećenja i odgođenih drugih doza.
Takva uporaba također bi stvorila zabrinutost zbog privatnosti i uzimajući u obzir ograničenu dostupnost cjepiva, mogla bi produžiti i pojačati isključivanje i diskriminaciju.
Iako je vijest dobrodošla obrana pojedinačnih ljudskih prava pred globalnim uvođenjem cjepiva, Rezolucija Vijeća ipak snažno promovira COVID cjepiva kao glavnu mjeru borbe protiv širenja COVID-19 i ključnu koji će otključati zemlje od lockdowna.
Dodatno pitanje koje Vijeće uglavnom ignorira jest pitanje sigurnosti cjepiva. Iako rezolucija priznaje da “ne možemo isključiti potencijalne nuspojave, posebno dugoročno”, ona ne spominje veliku zabrinutost zbog broja smrtnih slučajeva, štetnih nuspojava i nepoznatih posljedica cjepiva, uključujući plodnost.
Nedavni podaci američkih Centara za kontrolu i prevenciju bolesti (CDC) izvještavaju da je do 22. siječnja najmanje 271 osoba umrla nakon primanja COVID cjepiva.
Većina smrtnih slučajeva dogodila se u roku od 48 sati od primanja cjepiva.