“Dakle, što se može učiniti da se Crkva obrani od Bergoglija? Baš kao što je sinoda korištena da se obrati trojici suparničkih pretendenata na papinsko prijestolje 1046., proglašavajući najmanje dvojicu svrgnutima, tako bi danas moglo biti moguće reformistički nastrojenim kardinalima i biskupima, koji čine nesavršeni Sabor kako bi poništili nesagledivu štetu koju je prouzročila kabala koja je lobirala za izbor Bergoglija za papu, prije posljednje konklave – kabala koja je uključivala nikog drugog do McCarricka, kojeg je Bergoglio nagradio rehabilitacijom, tog monstruma unatoč golemim dokazima o njegovim neizrecivim zločinima.”
Kao što je g. Ferrara rekao, nesavršeni Crkveni Sabor svrgnuo bi Bergoglija zato što je izgubio ili nikada nije posjedovao papinstvo: zato što nije valjano izabran ili zato što je pao u herezu. U okviru svog djelokruga, nesavršeni Crkveni Sabor mogao bi razmotriti i status Benedikta XVI.
Teoretsko pitanje o tome mogu li biskupi ikada sazvati nesavršeni Crkveni Sabor za svrgavanje pape ne ovisi o povijesnim okolnostima – ili mogu ili ne mogu, a članak gospodina Ferrare navodi različite katoličke autoritete koji podržavaju ovo kao legitimnu opciju.
Međutim, relevantne povijesne okolnosti naravno igraju presudnu ulogu u određivanju bi li, i u kojoj mjeri, bilo razborito da se biskupi suprotstave čovjeku koji je poznat kao papa. Cajetan i drugi razmišljali su o slučaju pape koji je pao u herezu; danas se suočavamo sa situacijom u kojoj navodni papa ne samo da promiče brojne pogubne hereze, već nastoji potkopati cjelokupnu filozofsku i teološku osnovu objektivne istine.
U protekle četiri godine jedva da je prošao mjesec dana, a da Bergoglio nije poduzeo neku akciju zbog koje bi biskupi trebali djelovati. I, kao što možemo vidjeti iz sljedećih razmatranja, povećana potreba za sazivanjem nesavršenog Sabora korespondirala je sa smanjenjem potencijalnih rizika povezanih s takvim postupkom. Nikada nije bilo uvjerljivijeg slučaja koji zahtjeva izvanredno biskupsko djelovanje od onoga s kojim se sada suočavamo s Bergoglijem.
Skandal nedjelovanja.
Nekoliko je biskupa branilo Crkvu od Bergoglijevih bezbožnih napada tijekom protekle četiri godine, a vjerni katolici pozdravili su te napore. U određenom trenutku, međutim, puke osude Bergoglija, bez smislenih akcija, ovjekovječuju uvjerenje da je Crkva bespomoćna obraniti se od rušitelja. To demoralizira i sablažnjava ne samo katolike nego i one koji bi razmišljali o ulasku u Crkvu. Čeznemo za svetim biskupima, koji bi riskirali mučeništvo ili ekskomunikaciju da surađuju s Božjom milošću u obrani Crkve. Očekujemo da će oni biskupi koji doista razumiju težinu današnje krize učiniti sve što mogu kako bi uklonili Bergoglija – stalni neuspjeh da se to učini ne samo produžava krizu, već joj dodaje ozbiljnu komponentu.
Pogoršanje krize.
Godine 2018. kriza je već bila dovoljno velika da g. Ferrara navede da napiše kako će biskupi uskoro morati djelovati ili će Bog:
“Bez Bergoglijeva obraćenja i preokreta, naravno, Crkva više ne može podnositi ovaj pontifikat. Na ovaj ili onaj način, Crkva će morati odbiti napadača na samom svom vrhu. Ili će ljudski element Crkve djelovati prema sredstvima koja se čine mogućima, koliko god bila izvanredna, ili će samo Nebo intervenirati na način koji bi mogao uključivati Božansku kaznu zbog nemara vremenskih pastira koji su svoje ovce ostavili potpuno nezaštićene protiv vukova koji su ih lovili, uključujući vuka kojeg su kardinali nepromišljeno izabrali za Papu.”
Biskupi nisu djelovali, a čini se da je njihov nemar i sam vrsta Božje kazne. Crkva pati više nego ikada prije jer Bergogliju nema tko pružiti učinkovit otpor.
Otkako je Bergoglio predstavio svoju bogohulnu pachamamu u listopadu 2019., preuzeo je daleko otvoreniju i intenzivniju ulogu u uništavanju Crkve. Osobe koje nemaju iskustvo i predznanje vjere, te koje se isključivo utječu današnjoj Crkvenoj hijerarhiji, mogli bi razumno zaključiti da Crkva postoji kako bi napadala kršćanstvo, ubrzala ostvarenje Velikog Reseta, i na drugi način promicala moralni idiotizam. Svaki dan koji Bergoglio mora uništavati Crkvu dodatno vrijeđa Boga, nanosi još više štete dušama i učvršćuje ovo bogohulno gledište o Crkvi.
U ovom trenutku nijedan razuman promatrač ne može iskreno vjerovati da će se stvari popraviti bez izvanredne intervencije, bilo od Boga ili od preostalih vjernih biskupa koji surađuju s Božjom milošću da učine sve što mogu kako bi se suprotstavili Bergogliju.
Razdvajanje Katoličke Crkve i Sinodalne Crkve.
Bog može izvući dobro iz zla, a čini se da je sve gora kriza urodila barem dva pozitivna ploda: neke su duše shvatile da se moraju okrenuti Bogu s žarom, a mnoge druge su odabrale strane u duhovnoj i teološkoj borbi koja je započela dominirati Crkvom na II. vatikanskom saboru.
Dok su prije četiri godine mnogi katolici vidjeli Bergoglija samo kao lošeg papu, sve veći broj njih sada shvaća da on namjerno nanosi što veću štetu Crkvi. Štoviše, mnogo više katolika, uključujući i biskupe, sada shvaća da je kriza započela s II. vatikanskim saborom. To znači da više onih biskupa koji bi se potencijalno mogli okupiti da poduzmu akciju protiv Bergoglia shvaćaju da se Crkva mora vratiti onome što je Crkva uvijek naučavala i prakticirala.
Mi već imamo de facto odvajanje Bergoglijeve “ Sinodalne crkve ”, koja cvjeta na antikatoličkim inovacijama, od Katoličke crkve, koja čuva nepromjenjivu katoličku vjeru. Ova stvarnost, uparena s percipiranom potrebom da se Bergoglio prizna kao papa, potiče paralizirajući kognitivnu disonancu i doprinosi raširenom otpadništvu. Formalno izbacivanje Bergoglija iz Crkve spriječilo bi njegovu sposobnost da je uništi i pomoglo ponovnom uspostavljanju nužnog usklađivanja katoličke hijerarhije s nepromjenjivom katoličkom istinom.
Bergoglio i njegovi kolege otpadnici mogli bi se neko vrijeme nastaviti nazivati katolicima, ali pravi katolici više ne bi morali braniti Crkvu objašnjavajući da imamo papu koji nije katolik. Crkva bi gotovo sigurno bila manja, ali bi je svijet ponovno vidio kao Jednu, Svetu, Katoličku i Apostolsku, po prvi put nakon II. vatikanskog koncila.
Koliko vjernih biskupa?
Kako znamo koji su biskupi izgubili vjeru?
Svi biskupi koji podržavaju Sinodu o sinodalnosti, odobravaju Traditionis Custodes , vjeruju da Bog želi nekatoličke religije ili misle da ljudi u stanju smrtnog grijeha mogu primiti Pričest, nemaju Katoličku Vjeru. Takvi su ljudi u najboljem slučaju zbunjeni; mnogi od njih su zlonamjerni prevaranti.
U idealnom slučaju, oni vjerni biskupi koji su herojski branili vjeru od Bergoglijevih napada mogli bi privući mnoge druge biskupe da poduzmu mjere za rješavanje trenutne krize. Ali istina ne ovisi o brojkama i svaki biskup koji ne želi učiniti sve što može za rješavanje sadašnje krize nije dostojan svoga zvanja. Zahvaljujući Bergoglijevim manijakalnim napadima na Crkvu, vjerojatno imamo onoliko biskupa koliko ćemo ikada imati koji shvaćaju da moraju djelovati. Koliko je biskupa potrebno? Onoliko koliko je voljnih vjerno služiti Bogu u ovo najopasnije vrijeme u povijesti Crkve.
Svetački primjeri.
U ovom trenutku u povijesti spasenja, čini se mogućim da nam je potrebno više velikih svetaca nego što nam je potrebno rješenje Bergoglijeve krize. Potrebne su nam duše koje će se obratiti Bogu, čineći sve što mogu da mu služe, u skladu sa svojim državnim dužnostima. Ako se preostali vjerni biskupi okupe da učine sve što mogu kako bi riješili krizu u Crkvi, dat će snažno svjedočanstvo o tome da Bog želi da nastojimo biti sveti, vjerujući mu dovoljno da vršimo njegovu volju bez trgovine i kalkulacija. Ugledajući se na svetog Bonifacija koji je posjekao Thorov hrast, vjerni biskupi Crkve mogu uništiti duh Drugoga vatikanskog sabora i njegove katastrofalne plodove, uključujući i Sinodalnu crkvu. Ali da bi to učinili, moraju djelovati kao sveci, spremni kratkoročne udobnosti zamijeniti za visoka mjesta na Nebu.
Neka Blažena Djevica Marija vodi vjerne biskupe onamo kamo moraju ići za dobro otajstvenog Tijela Kristova, kao što je sv. Ivana dovela do podnožja Križa. Bezgrješno Srce Marijino, moli za nas!