Žalosni svećenički bestijarij: možda rimski biskup laže…

[Napomena urednika: bestijarij je bio srednjovjekovni zbornik priča o životinjama, koji je često sadržavao moralnu pouku.]

Ovo je žalosni svećenički bestijarij. Tužniji nego što itko može zamisliti. Dajmo razlog: možda rimski biskup laže. A ovo, dopustite mi da to kažem, barem za mene je veliki razlog za tugu.

Može li papa lagati?

Najnovija epizoda – ali ne i jedina, nažalost – je seksualno zlostavljanje počinjeno u Čileu od strane svećenika Fernanda Karadime, kojemu je možda pomagao Juan Barros, kojeg je sada papa imenovao – biskupom Osorna. Žrtve su se željele upoznati s papom Franjom tijekom posjeta Čileu u siječnju 2018., no nije bilo dopušteno. Na povratnom letu, kako je izvijestio Catholic World News, papa je zatražio dokaze o optužbi, rekavši da nije primio nikakve. Tako je napisao moj kolega Franca Giansoldati iz Messagera: “Nisam čuo ni za jednu žrtvu Barrosa. Nisu došli, nisam mogao razgovarati s njima jer se nisu predstavili. Jedna od stvari mora biti jasna: tko god optužuje bez dokaza i sa upornošću, klevetnik je. Ako se osoba s dokazima pojavi, ja ću biti prvi koji će ga saslušati.” Barrosove žrtve su tijekom papinskog puta u Čileu zatražile papinu audijenciju, koji se zapravo susreo s drugim žrtvama zlostavljanja, vrlo diskretno, ali ne i s njima. I poslije, moja kolegica Nicole Winfield iz Associated Pressa objavila je pismo upućeno papi 2015. od strane žrtava Barrosa. Kao što piše Catholic World News, “kardinal Sean O’Malley, koji nadgleda posebno papinsko povjerenstvo za zlostavljanje, obavijestio je članove povjerenstva da je pismo žrtava predao papi. Juan Carols Cruz, autor pisma, rekao je Associated Pressu da je dobio uvjeravanja od strane kardinala O’Malleyja da je papa zapravo primio njegovo pismo 2015. godine.

Međutim, ovo nije prvi put da postoje, da tako kažemo, odstupanja ove vrste. Govorim iz sjećanja, bez opsežnog istraživanja. Prije nekoliko godina papa je rekao određenu neistinu: ne odbacujem nikoga bez da prvo razgovaram s njim. No, Rogelio Livieres Plano, biskup iz Ciudad del Este, izbačen je iz svoje biskupije te je proveo dva tjedna u Rimu, bezuspješno tražeći audijenciju kod pape, prije nego se vratio u Argentinu i umro od tumora nešto kasnije. Drugom prilikom, odgovarajući na zahtjev zašto su tri izvrsna i sposobna dužnosnika Kongregacije za nauk vjere odbačena bez objašnjenja i protiv volje kardinala Muellera, papa je rekao: “Ravnatelj stegovnog ureda Kongregacije za nauk vjere je zamijenjen; bio je izvrstan, ali malo umoran i vratio se u svoju domovinu kako bi obavljao isti rad u svojoj biskupskoj konferenciji.” Ravnatelj stegovnog ureda bio je jedan od trojice službenika koji su smijenjeni proizvoljno. Nije bio umoran. I nije se želio vratiti u svoju domovinu.

I dok smo još uvijek na toj temi: u intervjuu koji nikada nije opovrgnut, uskoro nakon neobnavljanja njegovog mandata na poziciji prefekta, kardinal Mueller je rekao da je Papa ovako objasnio svoju odluku: od sada ne želim nikoga u službi u Kuriji nakon što navrši 75 godina, a on [Mueller] je bio prvi na kojem je primijenjena nova politika. Upravo sada na najvišim razinama Kurije ne nedostaje suprotnih primjera: kardinali Amato, Stella i Coccopalmiero prvi su koji padaju na pamet, ali postoje i drugi. I ne samo to: iz Terze Logge mi kažu da razmišljaju o mjeri kojom bi se dužnosti biskupa i dužnosnika Kurije produžile na 78 godina, ili alternativno, norme koja to čini jasnijim i regulira što je se zapravo već događa: da papa može držati nekoga u službi ili ga odbiti ad libitum. Ukratko, izmislimo razlog: ako ne želimo reći da papa govori laži (zasigurno ne može!), hajmo samo reći da je pomalo zbunjen ….

Cupich, tu quoque …

To mora biti zarazna bolest – distrakcija, to jest – ako je kardinala Blaisea Cupicha iz Chicaga ispravio Edward Pentin iz National Catholic Register-a, dok je davao svoju verziju sinode o obitelji, sinode koja nam je dala Amoris Laetitia, kao i dvosmislenosti i kontroverze koje još uvijek nastavljaju dijeliti Crkvu. U tom je intervjuu, kardinal Cupich u jednom trenutku rekao: “Biskupi … su bili ujedinjeni u tom smislu, na kraju su glasovali za sve prijedloge dvotrećinskom većinom, a u većini slučajeva jednoglasno”. Edward Pentin je napisao: “Vaša eminencijo, kao što svatko tko je pratio Sinodu zna, to je laž.” Moj kolega upućuje na vrlo zanimljiv članak iz kojeg smo izvadili ovaj odlomak:

“Često je zaboravljeno … da unatoč snažnih napora sinodskog tajništva i drugih da manipuliraju i pridobiju sinodske oce za prihvaćanje najkontroverznijeg prijedloga … nijedan od tri najkontroverznija prijedloga nije uspio dobiti dvotrećinsku većinu tijekom prve, izvanredne sinode o obitelji, u listopadu 2014. “

Također objašnjava zašto: Amoris Laetitia je dizajnirana na neodređen način. Kao što je nadbiskup Bruno Forte objasnio, citirajući savjet pape Franje: “Ako govorimo eksplicitno o Pričesti za razvedene i ponovno vjenčane, nemate pojma kakav ćemo nered imati. Dakle, nećemo o tome govoriti na izravan način, činite to na način da se postavi premisa, a onda ću ja izvući zaključke.” Nakon što je ponovio ovu dosjetku papi, Forte se šalio govoreći: „Tipično isusovački.“

Galantino, politika i Crkva

To je dosta da budemo tužni, zar ne? No, povrh toga imamo – i to je ono što je jučer zabrinulo “Velikog facu” – televizijski intervju biskupa Galantina [predsjednika Talijanske biskupske konferencije], koji je, među ostalim, rekao: “Kad god se Crkva bavila temom imigracije, uvijek se bavila temom priča, lica i migrantskih osoba. Nije se bavila političkim problemom, jer politika ne pripada biskupima ili papi.” Čini li vam se da to odgovara stvarnosti? Ozbiljno sumnjam, jer nismo samo u vrijeme [kršćanske demokratske stranke] vidjeli sličnu privrženost vodstvu Talijanske biskupske konferencije jednoj političkoj stranci. I, nažalost, nije lako odstupiti od ideje da osim ideološke bliskosti stranci koja je donijela zakone suprotne kršćanskim vrijednostima, što je samo po sebi izvanredno, postoji i značajan politički interes u svemu ovome. Ali čak i ako su namjere bile čiste poput snijega, talijanski biskupi, bez “igranja politike”, trebali bi govoriti političke riječi. Kao pastiri ljudi koji su im povjereni, trebali bi reći vladi da nije dozvoljeno podržavati i poticati migracijske politike bez pravila, bez razlike i postati u biti suučesnici u fenomenu trgovine ljudima. Biskupi bi trebali sjetiti se da se ne mogu uplitati u ovu alkemiju bez rizika, da prije ili kasnije, eksplodira. Možda bi trebali slušati ono što biskupi i vlade Afrike govore o ovom pitanju, i to cijeniti i ne skrivaju se iza udobnog minimalizma individualnih priča oko kojih se svi možemo složiti. Trebali bi – kad bi imali stav, odgovornost i sposobnost. Sada znate zašto je ovo žalosni bestijarij.

https://onepeterfive.com/a-sad-clerical-bestiary-perhaps-the-roman-pontiff-is-telling-lies/

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *