- srpnja 2018. ( LifeSiteNews) – Među katolicima koji još uvijek idu na Misu, postoji veliki problem: kolektivni i neprimjereni prijem Svete Pričesti, čak i oni koji nisu pravilno pripremljeni i spremni primiti Gospodina. Da je ovo veliki problem, priznali su nam dvojica bivših papa.
Ponekad, čak vrlo često, svi koji sudjeluju u euharistijskom okupljanju idu na pričest; a u nekim takvim slučajevima, nije bilo dovoljno spremnosti za Sakrament pokore kako bi osoba očistila svoju savjest. (Ivan Pavao II., Dominikae Cenae, 11)
Čišćenje svoje savjesti redovito kroz sakramentalnu Ispovijed – svakako kad god je učinjen smrtni grijeh – jedini je način da pokazujemo pravedno poštovanje prema našem Gospodinu Isusu Kristu, Svecu Izraelovom, stvarno prisutnom u Najsvetijem Sakramentu.
Kao što Crkva podučava, Euharistija nije lijek za one čije su duše mrtve, nego hrana za one koji, budući da su živi, trebaju biti ojačani za život ljubavi. Možete dnevno davati hranu mrtvom čovjeku i to nikada neće polučiti ništa dobro. U duhovnom životu to je još gore: kad duhovno mrtva osoba uzima kruh života, ona postaje veći krivac. I davanje takve hrane nepokajanim javnim grešnicima (kao npr. svećenici ili biskupi koji daju Pričest političarima koji glasuju za pobačaj), gomila žeravu krivice na glave primatelja i svećenika. Nema okolišanja oko ovog nauka, što čini jednoglasno učenje svakog Oca, doktora i pape koji drži katoličku vjeru.
Papa Benedikt XVI. Ukazao je u intervjuu kako ga je uznemirilo vidjeti ljude koji dolaze na Sv. Pričest tijekom velikih događanja u Vatikanu, kada je bilo jasno da su mnogi turisti ili posjetitelji neodgovorno (npr. Nedostatak Pričesnog posta) primali Sv. Pričest. Stoga je ponovno uveo uporabu klecala i na taj način vjernicima davao Euharistiju, klečeći na jezik, kako bi podsjetio ljude da je to sveti obred u kojem se nalazi Najsvetiji, Sanctissimumom :
Postoji velika opasnost od površnosti upravo kod masovnih događanja koje nalazimo kod Sv. Petra … U tom kontekstu, gdje ljudi misle da svatko automatski treba primiti Sv. Pričest – svi drugi idu gore, pa ću i ja – Htio sam poslati jasan signal … Ovo nije samo društveni ritual u kojem možemo sudjelovati ako želimo. ( Svjetlo svijeta, str. 156)
Razlog za svu tu zabrinutost je vrlo jednostavan, izražen neusporedivom kratkoćom i jasnoćom Sabora u Trentu:
Nedopustivo je sudjelovati u bilo kojoj svetoj funkciji bez svetosti. Dakle, više što kršćani opažaju svetost i božanstvo ovog nebeskog Sakramenta, to više treba brinuti da ne dolaze primati ga bez poštovanja i svetosti, pogotovo s obzirom na zastrašujuće riječi Sv. Pavla: “Za one koji jedu i piju nedostojno, jedu i piju svoju osudu, ne razlučujući Gospodnje tijelo “(1 Kor 11, 29). Oni koji žele primiti pričest, moraju se podsjetiti na naredbu Sv. Pavla: “Neka se čovjek ispita” (1 Kor 11,28).
S obzirom na sve to, katolici trebaju znati što znači “poduzeti sve brigu da ne dođu primati Sv. Pričest bez poštovanja i svetosti.” Koji su uvjeti za plodonosan i čest prijem Presvetoga Sakramenta?
Odgovori su autoritetno dobili u dekretu Sacra Tridentina, koji odražava um i volju pape Sv. Pija X. 1905. godine . Taj je papa, kao odgovor na trajne oblike Jansenizma koji obeshrabruju vjernike da se ne približe oltaru, spustio dob za prvu pričest i poticao česti prijem Gospodina. Uvjeti su kako slijedi:
Prvo, netko tko želi pristupiti svetoj gozbi mora biti u stanju milosti, to jest, nije svjestan da je kriv za bilo koji neispovjeđeni smrtni grijeh.
Drugo, on mora imati “pravu i pobožnu namjeru”. Dekretom je ovo određeno kako slijedi: “da onaj koji pristupi Svetom Stolu mora to učiniti, ne iz rutine, ili taštine ili ljudskog poštovanja, nego da želi ugoditi Bogu, biti blisko ujedinjen s Njim ljubavlju. “Drugim riječima, pristupnik treba biti svjestan što radi i Kome se približava (dakle, ne iz rutine), i da to čini kako bi ugodio Gospodinu i posvetio svoju dušu kroz blisku vezu s Njim, ne zbog onoga što drugi misle (dakle, ne zbog taštine ili ljudskog poštovanja).
Treće, prikladno bi bilo, da osoba bude slobodna od lakih grijeha kao i od bilo kakve ljubavi prema njima, a svakako bi trebao biti slobodan od smrtnog grijeha – i na takav način da ga ne namjerava nikada počiniti u budućnosti. Ovo je osobito važna stvar danas, u velikom neredu kojeg je stvorila Amoris Laetitia.
Dok svaki katolik namjerava nastaviti živjeti u grijehu, to jest, surađivati u objektivno grješnoj situaciji, kao što je građanski brak s drugim partnerom dok je izvorni supružnik još uvijek živ, nikada neće primiti Svetu Pričest, jer nema namjere da ne griješi u budućnosti.
Četvrto, iako nije apsolutno potrebno da pričesnik provodi vrijeme u pažljivoj pripremi ili da se poslije Pričesti provede vrijeme u zahvaljivanju, obje ove – priprema i zahvaljivanje – od vitalne su važnosti za dobivanje pune koristi od primanja Euharistije. Kao što dekret kaže: “Sakramenti … daju veliku korist proporcionalno naravi primatelja.”
Iz toga proizlaze razlike među onima koje česte Pričesti pretvaraju u svece i onima koji izgleda ostaju relativno nepromijenjeni čak i uz svakodnevni kontakt s Gospodinom.
Ukratko, četiri uvjeta za česti i plodonosan prijem Svete Pričesti su: (1) biti u stanju milosti, (2) imati pravu i pobožnu namjeru, (3) biti slobodni od vezanosti za grijeh, u smislu s namjerom da se ne griješi u budućnosti, (4) dati pravu pripremu i zahvalnicu.
Što će biti rezultat ako slijedimo mudre savjete Svete Majke Crkve? Isti dekret lijepo zaključuje: “čestim ili svakodnevnim primitkom Svete Euharistije, ojačana je veza s Kristom, duhovni život obilnije je podupiran, duša bogatije obdarena vrlinama, a zalog vječne sreće više je darovan.”
Kakva privilegija – i kakav izazov za nas da uredimo naš život kako bismo mogli rasti u milosti, čistoći, vjeri i odanosti!