Zašto je nekoliko istočnoeuropskih država toliko odlučno protiv uzimanja muslimanskih migranata? Nedavno, kada je poljski zastupnik Dominik Tarczyński pitan ranije ovog mjeseca koliko je “izbjeglica” Poljska uzela, odgovorio je: “Zero”.
Kada se britanski anketar, čija je nacija preuzela milijune muslimanskih migranata, rugao: “A ti si ponosan na to?”, Rekao je, “Nećemo uzeti ni jednog muslimana jer smo to obećali [biračima] … zbog toga je izabrana naša vlada, zbog čega je Poljska tako sigurna i zato nismo imali niti jedan teroristički napad.”
Zašto je ovo stabilni antiislamski odgovor? Odgovor leži u povijesti. Za razliku od većine zapadnoeuropskih naroda, koje su, zahvaljujući njihovom zemljopisnom položaju, izvan dosega islama, istočnoeuropljani su blisko upoznati s njima.
Doista, događaj koji se dogodio ovaj tjedan u povijesti baca mnogo svjetla na trenutnu situaciju. Dana 14. srpnja 1683. godine, najveća islamska vojska koja je ikada napala europski teritorij – što govori mnogo, uzimajući u obzir tisuće invazija koje su prethodile od osmog stoljeća – došla je i okružila Beč, srce Svetog Rimskog Carstva.
Oko 200.000 muslimanskih boraca pod vodstvom Osmanlija provalilo je pod istim obrazloženjem koje takozvane “radikalne” skupine, poput islamske države, navode da opravdaju svoj džihad na “nevjernicima”.
Znači, bilo je rat. Sutradan, Mustafa je oslobodio sav pakao protiv gradskih zidova, a dva mjeseca, nadjačani bečani pretrpjeli su kugu, dizenterije, izgladnjivanje i mnoge žrtve – uključujući žene i djecu – u ime džihada.
Zatim, 12. rujna, kada je grad stigao do krajnje granice, a muslimani su se spremali probiti, uslišane su bečke molitve.
Strahoviti kralj Poljske, John Sobieski, konačno je došao na čelo 65.000 oklopljenih Poljaka, Austrijanaca i Nijemaca – svi su bili vrući da bi osvetili opsjedani grad. Tvrdeći da “nije samo grad koji moramo spasiti, već čitavo kršćanstvo, od čega je grad Beč branik”, Sobieski je vodio bitku i potpuno preusmjerio i potukao muslimanske napadače.
Iako je bila spektakularna pobjeda, posljedica je bila krvava: prije nego što su pobjegli, muslimani su zaklali oko 30.000 kršćanskih zarobljenika tijekom svog marša na Beč, pritom silujući žene.
Upravo ta povijest islamske agresije – počevši od četrnaestog stoljeća, kada su muslimani prvi put utemeljili uporište u jugoistočnoj Europi, do dvadesetog stoljeća kada se osmanski sultanat konačno srušio – uzrokuje istočnoeuropski stav o islamu.
Dok zapadne zemlje navode nedostatak integracije i ekonomske nejednakosti kako bi objasnile eksponencijalni rast terorizma, nasilja i silovanja koji dolaze sa životom uz veliku muslimansku populaciju, istočne zemlje vide samo kontinuitet neprijateljstva.