Govoreći na konferenciji pod nazivom Katolička Crkvo: Gdje ideš?, biskup Schneider je podsjetio na riječi pape Sv. Lava XIII da podsjeti sudionike da je papina glavna dužnost “otvoreno proglašavati Katoličko učenje i propagirati ga u najvećoj mogućoj mjeri”. Prvi dio govora smo već objavili:
http://hrvatskikrsnizavjet.com/biskup-schneider-papa-nije-vlasnik-istine-vec-njen-sluga/
Ispod je drugi dio govora biskupa Schneidera. (Treći, zadnji ćemo objaviti narednih dana.)
U modernim vremenima Rimski Pontifi su inzistirali na dužnosti papa da štite istinu i štite Crkvu od pogrešaka i krivovjerja. Lav XIII je podučavao: “Usred takvog bezobzirnog i rasprostranjenog ludog mišljenja, kao što smo rekli, na Uredu je Crkve da poduzme obranu istine i ukloni pogreške iz uma, a ova se služba mora uvijek sveto promatrati u Crkvi, budući da se čast Božja i spasenje ljudi povjeravaju Njezinom čuvanju. No, kada nužnost prisiljava, ne samo da su oni koji su na vlasti dužni čuvati cjelovitost vjere, nego, kako tvrdi Sveti Toma: “Svatko je dužan pokazati svoju vjeru, bilo da poučava i potiče druge vjernike, ili odbija napade nevjernika” (Sveti Toma, Summa theologiae, II-II, q. 3, čl. 2, ad 2). Povlačiti se pred neprijateljem ili šutjeti kada se takva vika sa svih strana podigne protiv istine, može samo čovjek bez karaktera ili tko sumnja u istinu onoga što vjeruje.
Ništa ne pomaže zlo tako puno, kao nedostatak hrabrosti od strane dobra. Nitko ne može spriječiti da se pokaže snaga duše, koja je obilježje pravih kršćana, i vrlo često takvim prikazom hrabrosti, naši neprijatelji gube srce i njihovi su nacrti ometeni. Kršćani su, štoviše, rođeni za borbu, što je veća, više su sigurni, Bog pomaže trijumf: “Imajte povjerenja; Prevladao sam svijet “(Iv 16,33).
Glavni elementi ove dužnosti su: otvoreno i nepokolebljivo proglašavati Katoličko učenje i propagirati ga u najvećoj mogućoj mjeri” (Enciklika Sapientiae Christianae, 10. siječnja 1890.).
Papa Ivan XXIII je poučavao: “Sva zla koja truju ljude i narode i muče tolika mnoga srca izaziva jedan uzrok i jedan izvor: neznanje istine – a ponekad čak i više od neznanja, preziranje istine i nesmotreno odbijanje iste. Svatko tko svjesno i bezobzirno napada poznatu istinu, tko se naoružava lažima u svom govoru, svojim spisima ili ponašanju, čini to kako bi privukao i osvojio manje naučene ljude i oblikovao neiskusne i dojmljive misli mladih prema njegovom vlastitom načinu razmišljanja, iskoristio je neiskustvo i nevinost drugih i bavi se posve odvratnim poslovima. Naoružanje istinom i iskrenošću, dakle, mora se koristiti u obrani od tih oružja zla. Moramo se strpljivo i nemilosrdno zalagati za zaustavljanje utjecaja ovog velikog zla koji se svakodnevno dublje utiskuje. Neki ljudi, doista, ne napadaju istinu, već rade bezobzirno zanemarujući istinu. Oni djeluju kao da nam je Bog dao intelekt za neku drugu svrhu osim zbog potrage i postizanja istine. Ova pogrešna vrsta akcije vodi izravno do apsurdnog prijedloga: jedna religija je jednako dobra kao i druga, jer ovdje nema razlike između istine i laži. “Ovaj stav”, kako bi ponovo citirao papu Lava, “usmjeren je na uništenje svih religija, a osobito Katoličke vjere, koja se ne može postaviti na razinu s drugim religijama bez ozbiljne nepravde, budući da je ona jedina istinita” (Lav XIII , Litt. Enc. Humanum genus).
Štoviše, tvrdnja da nema izbora između kontradikcija i između suprotnosti može dovesti samo do ovog kobnog zaključka: nevoljkost prihvaćanja bilo koje religije bilo u teoriji ili praksi. Kako Bog, koji je istina, odobrava ili tolerira ravnodušnost, zanemarivanje i lijenost onih koji ne pridaju važnost pitanjima o kojima ovisi vječno spasenje; koji ne pridaje važnost težnji i postizanju potrebnih istina, ili ponudi pravog klanjanja koje dugujemo samo Bogu?
Toliko se truda i napora danas provodi u svladavanju i unapređenju ljudskog znanja, u nevjerojatnom napretku koji je postignut u području znanstvenog istraživanja. Ali zašto ne posvećujemo toliko energije, domišljatosti i entuzijazma na sigurno postizanje učenja koje se ne tiče ovog zemaljskog, smrtnog života, već života koji se nalazi pred nama u Nebu?
Nakon što postignemo istinu u punini, integritetu i čistoći, jedinstvo treba prožimati naše umove, srca i djela. Jer postoji samo jedan razlog neslaganja, neznanje istine, ili što je još gore, odbacivanje istine nakon što je tražena i pronađena. Možda je istina odbijena zbog praktičnih prednosti koje se očekuju da će proizaći iz lažnih stavova; može biti da je odbačena kao posljedica perverznog sljepila koja traži lake i pristojne izgovore za poroke i nemoralno ponašanje.” (Enciklika Petri Kathedram , 29. lipnja 1959., 1-2).
http://hrvatskikrsnizavjet.com/biskup-schneider-papa-nije-vlasnik-istine-vec-njen-sluga/