Nešto je puklo prošlog petka, kada je Franjo iskoristio dnevno Evanđelje kao još jednu priliku da izrekne svoj osobni stav o razvodu i drugom braku. Osuđujući licemjerje i “kazuističku logiku”, poglavar Crkve je rekao da Isus odbacuje pristup učitelja zakona.
Istinito. Što je međutim Isus rekao o braku prekoravajući farizeje?
“Tako više nisu dvoje, već jedno tijelo. Što dakle Bog združi, čovjek neka ne rastavlja.” i dalje: “Tko god napusti svoju ženu pa se oženi drugom, čini preljub i ako žena napusti svoga muža pa se uda za drugoga, čini preljub.”
Danomice u svojim homilijama tijekom jutarnjih misa u Vatikanskom domu Santa Marta, papa Franjo osuđuje “učitelje zakona” i “rigidnu” primjenu katoličkog moralnog nauka. Katkad je njegovo tumačenje dnevnih Biblijskih čitanja usiljeno, dok je njegova karakterizacija tradicionalnih katolika često i uvredljiva. Ali u ovom slučaju papa je potpuno izokrenuo ovaj evanđeoski odlomak. Čitajući izvješće Vatikanskog radija o ovoj začuđujućoj propovijedi, ne mogu se više pretvarati da papa Franjo nudi tek neku novotariju, neko moderno tumačenje katoličkog nauka. Ne, u pitanju je nešto više od toga. Radi se o svjesnom nastojanju da se promijeni ono što Crkva naučava.
Kroz više od dvadeset godina dnevnog izvještavanja iz Vatikana, nastojao sam biti što iskreniji u svojim prosudbama papinskih izjava i gesti. Katkada sam i kritizirao Ivana Pavla II i Benedikta XVI, kada sam smatrao njihove postupke nesmotrenim. Ali za nijednog od ove dvojice papa, nisam nikada mislio da predstavljaju bilo kakvu opasnost cjelovitosti kršćanske vjere. Vraćajući pogled još dalje u povijest Crkve, vidim da je bilo loših papa, ljudi čiji su osobni čini bili često motivirani, pohlepom, ljubomorom i željom za vlašću. Ali, je li ikada prije bilo Rimskog Prvosvećenika koji je pokazivao takav prijezir za ono što je Crkva oduvijek učila, vjerovala i prakticirala, i to u tako važnim stvarima kao što je narav braka i Euharistija?
Papa Franjo izaziva kontroverze od dana kada je izabran za nasljednika Svetoga Petra. Međutim, u posljednjih nekoliko mjeseci, te kontroverze su postale tako snažne, zbunjenost među katolicima se toliko proširila, vatikanska administracija je postala toliko proizvoljna i papine kritike njegovih neprijatelja (stvarnih ili umišljenih) toliko manične, da se danas može reći da sveopća Crkva juri prema krizi.
U jednoj velikoj obitelji, kako bi se trebao ponašati sin kada bi uočio očevo patološko ponašanje, koje prijeti dobru čitavog domaćinstva? On bi svakako trebao nastaviti poštivati svoga oca, ali nikako ne bi trebao zanemarivati opasnost. Konačno, problematična obitelj treba i intervenciju. U jednoj globalnoj obitelji kakva je Katolička Crkva, najbolji način intervencije je uvijek molitva. Intenzivna molitva za Svetoga Oca bila bi jedan posebno pogodan projekt korizmenog vremena. Intervencija, međutim, zahtijeva i iskrenost, jedno hrabro priznanje da imamo ozbiljan problem. Prepoznavanje problema, može sa sobom donijeti i neku vrstu olakšanja, popuštanje nakupljenih tenzija. Kada sam prijateljima rekao da ovaj pontifikat smatram katastrofalnim, primijetio sam da i većina njih ima ovaj neugodan dojam. Mogu biti mirni, u saznanju da njihove bojazni nisu nestvarne, da i drugi dijele njihov strah za budućnost naše vjere i da ne moraju nastaviti besmislenu potragu za načinom pomirbe nepomirljivog. Nadalje, imenujući problem pravim imenom oni mogu prepoznati što ova kriza katolicizma nije. Papa Franjo nije antipapa, još manje je antikrist(?). Petrova Stolica nije prazna i Benedikt nije “pravi” papa. Franjo je naš papa, dobar ili lošiji. A ako je lošiji-što sa žaljenjem zaključujem da je-Crkva je kroz povijest preživjela loše pape. Mi katolici smo kroz desetljeća razmaženi, uživajući u slijedu izvrsnih vođa Prvosvećenika koji su bili nadareni učitelji i sveti ljudi. Odrasli smo naviknuti da gledamo prema Rimu za vodstvo. Sada to ne možemo. (Ne želim reći da je papa Franjo izgubio karizmu nezabludivosti. Kada on daje ex cathedra izjavu u zajedništvu sa svim biskupima svijeta, možemo biti sigurni da on ispunjava svoju dužnost prenošenja onoga što je Gospodin dao Svetom Petru: pologa vjere. Međutim, ovaj papa je izabrao ne govoriti s tim autoritetom, naprotiv, on odlučno odbija pojasniti svoj najprovokativniji učiteljski dokument.)
Ali ako ne možemo računati na jasne smjernice iz Rima, kamo se okrenuti? Prvo, katolici se mogu osloniti na nepromjenjivi nauk Crkve, doktrine koje se sada vrlo često dovode u pitanje. Ako papa zbunjuje, Katekizam Katoličke Crkve nije. Drugo, mi možemo i trebamo pitati svoga mjesnog biskupa, da on istupi i preuzme na sebe svoju odgovarajuću odgovornost. Biskupi su također proveli godine baveći se teškim pitanjima i prenoseći ih Rimu. Sada, to je nužno, oni moraju osigurati svoja osobna pojašnjenja, odlučne potvrde katoličkog naučavanja.
Možda će me papa Franjo opovrgnuti i izrasti u velikog katoličkog učitelja. Nadam se i molim da tako i bude. Možda je sva moja argumentacija pogrešna. Griješio sam i prije, nema sumnje da ću i opet, još jedna pogrešna procjena neće imati većih posljedica. Ali ako sam u pravu i trenutni pontifikat postane opasnost za vjeru, onda drugi katolici, a posebno posvećene osobe, moraju naći načina da odgovore. A ako sam u pravu, što je očito da jesam, da se uvelike širi zbunjenost u svezi temeljnih učenja Crkve, tada biskupi, kao prvi učitelji vjere, ne smiju zapostaviti svoju dužnost i moraju intervenirati.
Phil Lawler je katolički novinar sa preko trideset godina iskustva i rada. Autor je osam knjiga i suradnik nekolicine katoličkih časopisa. Osnivač je Catholic World Newsa te urednik vijesti i vodeći analitičar na CatholicCulture.org
https://www.catholicculture.org/commentary/otn.cfm?id=1207
Komentar: Već smo pisali o ovom spornom Franjinom komentaru na Markovo Evanđelje:
Ne dijelimo mišljenje autora članka da je Franjo pravi papa niti nam je namjera bila u ovom članku ulaziti u tu tematiku, već samo pokazati razmjere zabrinutosti zbog Franjinih heretičnih i skandaloznih izjava i postupaka koje uviđa sve veći broj katolika počevši od kardinala i biskupa, preko katoličkih intelektualaca, novinara, pa sve do običnih vjernika.